Imati vlastitu sobu često doživljavamo kao neki ideal, vidite da i socijalne službe tako misle. No je li to baš nužno za djetetov razvoj? I trebamo li osjećati grižnju savjesti ako si to ne možemo priuštiti?
U Hrvatskoj, gdje su cijene stanova otišle u nebo, a plaće nimalo ne prate troškove života, mnoge obitelji nemaju mogućnost kupiti veći stan ili kuću.
Neki roditelji zaziru od ideje da im djeca dijele sobu iako su u djetinjstvu oni vjerojatno tako živjeli. Ja sam imala vlastitu sobu jednom kad smo dobili stan od Končara, ali do tada smo svi spavali nabijeni u istu sobu.
Brat, ja, mama i tata. Moj suprug je svoju sobu dijelio s bratom. Baš kao i većina mojih prijatelja. A sad neki drame da imaju premalen stan. No veći prostori nisu nužno i veća sreća.
Iako se ideja da svako dijete treba vlastiti prostor često nameće kao „normalna“ ili „poželjna“, zapravo ne postoji čvrst dokaz da je to važno za njihov emocionalni ili psihološki razvoj.
U većem dijelu svijeta, pa i kroz povijest, djeca su dijelila sobe s braćom i sestrama.
Prije 19. stoljeća, cijele su obitelji, uključujući sluge i rodbinu, često spavale u istom prostoru. No krajem 19. stoljeća, popularne knjige o roditeljstvu počele su preporučivati razdvajanje djece. Smatralo se da će time svako dijete unutar obitelji steći “neovisnost” koja će graditi karakter i pripremiti ih za život.
Dijeljenje sobe potiče bliskost
No je li to stvarno tako? Ili možda oni koji od starta nisu imali "privilegiju" grade jači karakter? Mnogi stručnjaci tvrde da dijeljenje sobe potiče bliskost, učenje kompromisa i razvijanje društvenih vještina. Kad se ne zatvaraš u svoju sobu, "prisiljen" si družiti se. Iako to djeci nekad stvara frustracije, to su zdrave frustracije, ne svjetski problemi.
Djeca koja dijele sobu moraju se naučiti dogovarati i rješavati sukobe upravo zato što nisu sami. To ih dugoročno priprema i za suživot s partnerima u odrasloj dobi.
Naravno da imati svoju sobu ima i svojih prednosti. Djeca se mogu lakše odmoriti, imati svoj mir, birati kako će urediti svoj prostor. Bolje spavaju i manje se svađaju s braćom i sestrana.
Ajd, odvojene sobe imaju smisla za djecu s velikim razlikama u godinama jer dvogodisnje dijete i tinejdžer stvarno imaju drugačije ritmove. Plus malo samoće može pomoći psihološkom razvoju jer dijete može koristiti sobu za čitanje, pisanje dnevnika (što se povezuje s boljim mentalnim zdravljem) ili jednostavno za razmišljanje.
No sve to nije presudno za njihovu sreću i zdrav razvoj. To je samo tako u glavama nekih roditelja koji misle da više vrata znače i veću samostalnost.
Iako nam je serija Adolescence pokazala da se danas najveće opasnosti događaju kad si sam u sobi, samo u društvu mobitela. Roditeljima i drugim ukućanima tako lakše prolazi ispod radara da se nešto zlo događa.
Usamljeni tinejdžeri
Tinejdžeri su usamljeniji nego ikad, a mi ih još i zatvaramo u njihove sobe.
Pretjerano inzistiranje na privatnosti može dovesti i do suprotnog efekta - osjećaja usamljenosti i izolacije. Djeca su sve više na ekranima pa zajednički prostor može čak potaknuti više razgovora i samim time međusobne povezanosti.
Ukratko, nema baš ničeg značajno lošeg da dvoje ili više djece dijele istu sobu.
Ako vaša djeca dijele sobu jer nemate mogućnosti za veću nekretninu, nemojte osjećati krivnju. Niste im uskratili ništa.
Možda ste im, sasvim suprotno, dali priliku da razviju bliskiji odnos s bratom ili sestrom, nauče dijeliti i steknu vještine koje će im koristiti cijeli život.
